(Photo: Dragan Kujundžić; izvor: E-novine)

Nema tog Mesića, Türka ili Sejdiua, kao što nema tog Obame, Medvedeva ili Barrosa kojega će uznemiriti vijest da je u beogradskom Centralnom zatvoru brutalno pretučen Tadej Kurepa, jedan od šestero anarhista optuženih za međunarodni terorizam. U regionalnim, kontinentalnim i planetarnim centrima moći i propovijedane pravednosti, ni imena ni sudbine Tadeja Kurepe i njegovih supatnika ne znače ništa, jer njihov slučaj nije klasificiran u rubrici merkantilnih ljudskih prava čijom bi obranom političari mogli štogod uprihoditi.

Protječe već peti mjesec kako beogradski anarhisti tamnuju pod optužbom da su bacanjem dvaju molotovljevih koktela na zgradu grčke ambasade počinili neznatnu materijalnu štetu i jedan od najtežih zločina istodobno, zločin što ga srpski Krivični zakonik smješta na istu ravan s genocidom, ratnim zlodjelima i krimenima protiv čovječnosti. Da su zločin razbijanja prozora i izazivanja požara koji je ugašen bocom vode počinili vođeni patriotskim pobudama, urlajući kako je Kosovo srce Srbije, Kurepa i drugovi bi bili čašćeni kao nacionalni junaci i eventualno bi tek netko od njih, pod žestokim inozemnim pritiskom, bio gonjen zbog “oštećenja tuđe stvari”. Prošli bi, dakle, poput onih slavljenih rodoljuba koji su spalili ili demolirali američku, njemačku, tursku, bosansku i hrvatsku ambasadu. No budući da su zgradu bratske ambasade lakše povrijedili u znak solidarnosti s grčkim anarhistom Todorisom Iliopulosom koji je u zatvoru štrajkao glađu, protiv šestero Beograđana je podignuta sumanuta optužnica, a početak suđenja čekaju u društvu kriminalaca koji ih, uz prešutni blagoslov vlasti, reketare i premlaćuju po ćelijama.

Nema tog Borisa Tadića koji će reagirati na bestijalnosti u Centralnom zatvoru. Baš njega za to boli Stjepan Mesić, baš ga boli Kosovo i Metohija. 

(Novi list, 18. 1. 2010.)